Srebrenička legenda o dedi Osmanu i njegovoj kozi
Nema za njeg’ suda ko ni za Osmanovu kozu. Ova izreka je već decenijama prisutna u selima oko Srebrenice, koristi se za nekog ko je toliko uporan u istrajavanju na svom mišljenju, da mu ni najjačim argumentima niste u stanju dokazati kako nije u pravu.
I danas stanovnici srebreničkih sela i zaselaka koriste ovu izreku, ali je sve manji broj onih koji i znaju njeno porijeklo i kako je nastala. Za mnoge je to samo izreka o nekom Osmanu i nekoj kozi.
Osman iz ove izreke zvao se Osman Salihović. Ima već više od 40 godina kako je svoj smiraj našao u haremu džamije u Klotjevcu. Nišan na sebi nosi ožiljke prošlog rata. Na njemu je vidljivo ime i prezime čovjeka koji je pod njim ukopan. Godina rođenja je 1900. Od godine smrti je ostala samo posljednja cifra “7”. Stariji, koji pamte priču o Osmanu i njegovoj kozi kažu da je umro 1977. A možda i 1967, ko će ga znat, ali znaju da je dedo Osman bio star.
Priča o Osmanu i njegovoj kozi veže se za zakon koji su 1947. godine donijele vlasti tadašnje Jugoslavije. Pod izlikom da su koze neviđene štetočine, koje obrstiše svu šumu, jedući ne samo lišće nego i tanke grane i mladice drveća, donesen je zakon o zabrani držanja koza. Naređenje je bilo da se sve koze ili predaju vlastima ili ubiju. Ko ne ispoštuje zakon, mogao je završiti i u zatvoru.
HAREM DŽAMIJE U KLOTJEVCU
Koza je iza kuće
Sam događaj se zbio nekad pedesetih godina. Tačnu godinu ne pamte više i najstariji. Uprkos svemu, dedo Osman nije dao jedinu kozu koju je imao. Čuvao ju je. Krio je koliko je mogao. Dobijao je pozive na “informativne razgovore” o koje se oglušivao. Odlučio je da ne da kozu i tačka.
Jednog dana dobije glas od komšija da su dva milicionera došla u selo po njegovu kozu. Znao je – nema dalje. To je to, došao je dan rastanka sa njegovom ljubimicom i hraniteljicom. Uzeo je nož, odveo kozu iza kuće i zaklao je. Ako je već morao da ostane bez nje, nije dao da mu je drugi odvedu ili ubiju. Kako mu je tad bilo, znao je on i niko više.
– Osmane, gdje ti je koza – pitali su milicioneri kada su mu došli pred kuću.
– Eno je, čeka vas iz kuće – odgovori dedo i krenu za njima.
Milicioneri su imali šta vidjeti. Svježe zaklana koza i nož pored nje je bila slika koju su zatekli.
– Dedo, ti baš odlučio da nam ne daš kozu – rekoše milicioneri, ali je odgovor ostao prešućen.
Nakon toga dvojica predstavnika vlasti samo su ćutke otišli.
Nikad dedo Osman, kažu, nije više spomenuo svoju kozu ni šta je uradio. Drugi nisu ni pitali. Samo osta izreka “Nema za njeg’ suda, ko ni za Osmanovu kozu”, da čuva tajnu i sjećanje na prkos i ponos jednog čovjeka.
Inače, selo Klotjevac se nalazi na tridesetak kilometara od Srebrenice. Do njega, od Srebrenice, u današnje vrijeme treba sat vožnje automobilom, a put je samo jednim dijelom asfaltiran. Ostatak je makadam. Prema popisu iz 1991. godine, u njemu je živjelo oko 300 duša. Imalo je i džamiju, čija je obnova trenutno u toku, ali je u okolini bilo najpoznatije po živoj vodi, izuzetno jakom i obilnom izvoru, iz kojeg se voda, na svom nevelikom putu, slijevala u jezero Perućac. Poznat je i po Starom gradu Klotjevcu, ponad sela, koji bješe jedna od prvih tvrđava koju Turci zauzeše pri prodoru u Bosnu.
Koliko je trebalo policajcima prije šest decenija da dođu do dede Osmana? O čemu su mislili kad su shvatili da su zaludo dolazili, dok su se vraćali nazad u Srebrenicu? Taj dio priče neka zamisli svako za sebe.
”Istraga” koza
Što se tiče zakona zbog kojeg je Osman zaklao svoju kozu, on je, kako rekosmo, donesen 1947. godine. Mnoge porodice po planinskim vrletima, od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, pa sve do Makedonije, proplakale su zbog ovog zakona. U krajevima gdje nije bilo ispaše za krave i ovce, koze su bile jedine hraniteljice. Znale su davati i po 800 litara mlijeka godišnje, tako da je i samo jedna koza mogla hraniti cijelu porodicu.
Uostalom, prema podacima iz tridesetih godina prošlog vijeka, na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije bilo je oko tri miliona koza. Zahvaljujući ovom zakonu, njihova populacija je desetkovana. Najoptimističnije procjene govore da ih nije ostalo više od 400.000, ako je i toliko.
IZVOR ŽIVE VODE
Dovijali su se ljudi na različite načine. Krili ih i po kućama, na tavanima, vodili u šumu kad naiđe milicija kroz selo. Nisu samo milicioneri odvodili i ubijali koze. Takva ovlaštenja imadoše i šumari. Ako vide kozu u šumi, mogli su odmah uzeti pušku, pištolj ili šta su već imali pri ruci, i ubiti je. To im nije bilo samo ovlaštenje, nego i obaveza, zbog čijeg neizvršavanja su mogli i sami biti kažnjeni.
Srećom po koze, i među njima je bilo dobrih ljudi, i samih odraslih na kozijem mlijeku, tako da su u vrijeme “istrage” koza znali zažmiriti i na jedno i na drugo oko kada narod krene kriti ove životinje po šumama.
Sanske i ostale
Zbog ovog zakona mnoga domaća koza osta i bez rogova. Naime, vlasti su, iz samo njima poznatog razloga, pasminu koja se zove sanska koza, proglasile plemenitom sortom i dozvolile su njeno držanje.
Nije ova sorta dobila ime po Sanskom Mostu, ili rijeci Sani, kako bi mnogi “na prvu” pomislili. Pasmina, čija su glavne odlike bezrogost i bijela boja, dobiše ime po pokrajini Sani u Švicarskoj, gdje su uzgojene.
Kako bi sačuvali svoje blago, ljudi su zbog toga domaćim kozama strugali i rezali rogove. Ali samo onim bijelim. Šarenim, smeđim i svih drugih boja nije bilo spasa.
Striktna primjena zakona je trajala dvadesetak godina. Tek tamo negdje početkom sedamdesetih vlasti malo popustiše sa pritiskom, pa su se ponovo uz put, u planini ili u šumi mogle vidjeti koze kako brste.
Oslobodjenje.ba/